INTER - RAZLOG PADA

Europski velikan sa bogatom poviješću, svjetski poznati brand, većinu svoga postojanja u samom vrhu klupskog nogometa, dom brojnih zvijezda, ponajboljih igrača svoga vremena. Sve ove karakteristike krase Internazionale Milano, talijanskog giganta koji posljednje desetljeće bilježi neviđen i pomalo neobjašnjiv pad. Je li rezultatska kriza postepeno dovela do sve slabijeg odaziva igrača svjetske klase na Interove ponude, ili su baš poteškoće u dovođenju istih isplivale kao prvi problem koji je potom pokrenuo lančanu reakciju neželjenih pojava? 

Koji god bio slijed događaja, zaključak je neizbježan: Inter više nije ono što je nekada bio, i teška srca se mora priznati da, kao i njihovi crveno-crni gradski rivali, već predugo žive na staroj slavi.

Ne tako davno, famozni Derby della Madonnina značio je praznik za milijune navijača diljem svijeta; svaki, imalo ozbiljniji simpatizer nogometa ispratio bi tih 90 minuta uživajući u potezima Ronalda, Shevchenka, Vierija, Kake, Adriana i ostalih majstora nogometne igre. Kako onda objasniti da su svega nekoliko godina nakon što su takvi virtuozi harali travnjacima Serie A, najzvučnija imena ovoga derbija bili igrači koji bi, ruku na srce, u starijim, bolje poznatim momčadima Intera i Milana, u najboljem slučaju sjedili na klupi. 

Što se samog Intera tiče, u proljeće 2010. godine sve je izgledalo savršeno posloženo, zastrašujuća momčad napokon je postigla ono što se godinama očekivalo od nje, i to na senzacionalan način. Pod vodstvom "The Special One-a", naravno, Josea Mourinha, u toj trijumfalnoj sezoni uspjeli su osvojiti apsolutno sve: prvenstvo, kup i najvažnije, Ligu prvaka. Danas, 10 godina kasnije, situacija je znatno promijenjena. Koji je kotačić bio pokretač promjena, teško je reći, ali neke očite poteškoće nemoguće je ignorirati.

Traganje za trenerom

Po Portugalčevom odlasku sve je, polako ali sigurno, krenulo nizbrdo. Dovedeno je zvučno, respektabilno trenersko ime, ali angažman Rafe Beniteza jednostavno nije bio odrađen na visini zadatka, tako da je već u prosincu zamijenjen Leonardom. Njemu se pak ništa ne može zamjeriti, u prvenstvu je ostvareno 2. mjesto (možda bi se to smatralo i većim uspjehom da nije upravo Milan bio prvi), kup je obranjen, a u Ligi prvaka ostaje gorak okus zbog ispadanja u četvrtfinalu od tada nominalnog autsajdera, Schalkea. 

Također, valja spomenuti i osvojeno Svjetsko klupsko prvenstvo, svega par dana prije Benitezovog odlaska. S obzirom da je tu sezonu još uvijek većina momčadi ostala nepromijenjena, dobri rezultati ne iznenađuju, ali svake je iduće postajalo sve gore. 

Kada govorimo o sapunici s trenerima, sezona 2011./12. zaslužuje posebnu pažnju. Gasperini, Ranieri, Stramaccioni - tri smjene u par mjeseci. Jedan neobjašnjiv promašaj za drugim, s naglaskom na mandate Gasperinija i Ranierija koji ostavljaju brojne upitnike za sobom, pogotovo ako se podsjetimo što je ovaj dvojac uspio ostvariti u nekim kasnijim angažmanima... 6. mjesto u prvenstvu, nijedan osvojeni trofej, a legende počinju napuštati svlačionicu. Problemi se polako gomilaju.

 U idućim sezonama na trenerskoj stolici su se redom izmjenjivali Walter Mazzarri, zatim dobri stari, ali ipak neuspješni Roberto Mancini, Frank de Boer, Stefano Vecchi i njegov imenjak Pioli, Luciano Spalletti i, od ove sezone, Antonio Conte. 13 trenera u 10 godina! Ovakav poražavajući podatak neminovno veže uz sebe loše rezultate, tako da se svakako pitanje odabira trenera nameće kao jedan od temelja Interovog konstantnog pada. Ipak, da ne bude sve tako crno, čini se da je trenerska kalvarija doživjela svoj vrhunac sa De Boerovim tragikomičnim angažmanom čija se duljina mjeri u tjednima, a nakon toga je svaki idući strateg počeo donositi ipak nešto bolje rezultate. Conteova reputacija svakako obećava...

Bolna smjena generacije

Kada obrambenu četvorku Maicon-Lucio-Samuel-Chivu kroz par godina naslijede Jonathan, Ranocchia, Campagnaro i Nagatomo, uz svo dužno poštovanje ne može se ne konstatirati da je uopće apsurdno raditi ikakve usporedbe. Isto vrijedi i za ostale uloge na terenu; ukratko, baš svaka od 11 pozicija zamijenjena je znatno slabijim igračem. Guarin, Medel, Ricky Alvarez, Taider i ostatak ekipe iz veznog reda ne mogu se mjeriti s jednim Wesleyjem Sneijderom ili Estebanom Cambiassom. Bilo je tu i zvučnih pojačanja, ali neka su, poput Vidića ili Forlana, dovedena pred sam kraj njihovih karijera, a s druge strane, "klinci" poput Coutinha ili Kovačića otišli su prerano i nastavili se razvijati u drugim sredinama. 

Bilo je tu i provjerenih igrača poput Rafinhe ili Evera Banege od kojih se, logično, mnogo očekivalo, a bili bismo široke ruke kada bismo rekli da su ta očekivanja i ispunili. Može se još ovako nabrajati, dug je popis Interovih razočaranja koji se nakupljao svih ovih godina, a malo je onih koji su, poput Maura Icardija, pokazivali klasu dostojnu ovakvog kluba. I dok trofeji u klupskim vitrinama već 9 godina čekaju novo društvo, navijači su već naviknuti na ovu tužniju realnost. 

U svega par godina imperativi su se znatno promijenili, umjesto osvajanja Scudetta prioritet je ubrzo postao izboriti kvalifikacije za Europsku ligu. Ruku na srce, igrački kadar godinama i nije bio zreo za nešto više. Ta čuvena, uvijek bolna smjena generacije ni ovdje nije prošla neprimjetno. Od Thiaga Motte koji zabija Milanu za 4-0 i učvršćuje osjećaj nepobjedivosti do "anonimca" Ezequiela Schelotta koji u tom istom derbiju svega par godina kasnije zabija za 1-1 i održava nadu svom klubu da će se na ljeto moći nadigravati s trećerazrednim momčadima u borbi za Europsku ligu. Od finala svih finala i Militove simultanke na Bernabeu kojom je neutješne Bavarce poslao kući praznih ruku do dvostrukog poraza od Hapoel Be'er Sheve i posljednjeg mjesta u skupini EL...

Danas se igrački kadar ipak nešto popravio, ima tu novih, perspektivnih lica koje će jednoga dana zasigurno biti teško zadržati. Sve u svemu, ima naznaka da se stvari pomiču nabolje, ali daleko je to još od slavnih dana.

Tko je ovdje glavni?

U ljeto 2012. kontroverzni (kao i svako drugo zvučnije ime u talijanskom nogometu) Massimo Moratti uvodi dalekoistočne partnere na scenu. Prvo suradnja s kineskim investitorima, pa godinu kasnije dolazak indonezijskog biznismena Ericka Thohira koji od Morattija preuzima štafetnu palicu i sa većinskim udjelom u vlasništvu kluba postaje novi predsjednik milanskog diva željnog promjena. O uspješnosti tog mandata dalo bi se diskutirati, neki veći pomak u idućih par godina nije primijećen. Uglavnom je svaka sezona neodoljivo podsjećala na onu prethodnu, prvih par mjeseci bilo je poboljšanja u tragovima, da bi ubrzo sve više problema izlazilo na vidjelo. 

Tako bi svakoga svibnja klub kao rezime proteklih 12 mjeseci rada imao uglavnom razočaranja i podbačaje uz pokoji bljesak na pojedinim frontama, ali nedovoljan da znatnije popravi ukupan dojam. U međuvremenu se pojavila i Suning Holdings grupa, još jedan azijski bazen novaca koji je puno obećavao, a malo toga promijenio.

Pred kraj 2018., sa svega 26 godina novi predsjednik kluba postaje Steven Zhang, mladi i ambiciozni sin vlasnika Suninga. Ova složena saga sa previše likova u premalo godina neodoljivo podsjeća na upravo ispričanu priču s trenerima koji se smjenjuju kao na traci. Možda ovdje promjene nisu toliko dinamične, ali ako prevelika gužva vlada na samom vrhu kluba, a to ovdje svakako jest slučaj, nekakav bitniji napredak teško je očekivati. Jednom kada se napokon smire uzburkane vode i postigne konstanta, kako među trenerima, tako i među vlasnicima, trofeji bi se napokon iz blijedoga sna mogli pretvoriti u realnost.

Zaključno, kao što je i ranije navedeno, valja naglasiti da se zadnje 2-3 godine Inter ipak (iako vrlo sporo) vraća prema onim starim izdanjima i povremeno daje naznake da ima momčad spremnu za velike stvari. U stanju su povezati i par mjeseci bez poraza, sve dok im neki iskusniji div poput Barce ili Juventusa ne pokaže da je pred njima još uvijek puno stepenica na putu. U igri se polako postiže konstanta, sve se pozicije pokrivaju kvalitetnim imenima, a budući da se radi većinom o mladim igračima koji se nisu nauživali osvajajući titule, pitanje dovoljnog motiva trebalo bi biti odavno prekriženo u Conteovoj bilježnici.