BIZARNI TRANSFERI

Na nogometnoj tržnici jednostavno nikad ne može biti dosadno. U moru svakodnevnih glasina i priča o transferima uvijek će se naći pojedine koje plijene pažnju više od drugih, što po kontroverzi koja se širi oko njih, što po neočekivanosti, što po nekom trećem, jedinstvenom detalju koji ih izdvaja iz gomile. Od mnoštva primamljivih transfera koji se iz dana u dan dodaju na hrpu, izdvojili smo uistinu bizarne priče, neke više, neke manje poznate široj javnosti, no ono što ih sve povezuje jest činjenica da sve djeluju kao da se radi o scenama iz filmova, samo različitih žanrova - komedije, drame, pa čak i iz trilera. Iz svakog žanra izabrali smo po jednu priču, a čitatelju neće biti teško svrstati ih u odgovarajuće kategorije.

3. Privatni pakao Fabija Quagliarelle

Zahvaljujući senzacionalnim igrama u poznim, veteranskim godinama, Fabio Quagliarella učvrstio je svoje, već i otprije respektabilno mjesto u talijanskom nogometu i oduševio svijet ponajviše prošle sezone koju je sa 26 pogodaka za Sampdoriju u dobi od 36 godina završio kao najbolji strijelac prvenstva. I dok karijeru privodi kraju u idiličnom tonu, teško da se išta slično može reći za njen najbitniji dio u kojem se očekivala eksplozija. Nakon što je cijelo nogometno odrastanje i prve godine karijere proveo po gradovima na sjeveru zemlje, 2009. godine za njega se dogodio naizgled savršen obrat - napokon se vratio u svoj Napoli, grad u čijoj okolici je rođen i za kojim je čeznuo sve godine sazrijevanja igrajući za čak 6 talijanskih ekipa u tom razdolju. Napoli, fanatičan kakav jest, dočekao ga je objeručke u obostranoj nadi da će se tu skrasiti pa i dočekati kraj karijere no, ono što je ubrzo uslijedilo upropastilo je ideje o takvom scenariju.

Početak je, međutim, bio obećavajuć, ni pogodaka ni lijepih poteza nije nedostajalo, Fabiju su se skladale pjesme u čast, a onda je uslijedio neobjašnjiv pad u formi kako je sezona odmicala. Pred početak iduće, domaći dečko učinio je nešto nedopustivo - pristao na Juventusovu ponudu i napustio svoje rodno mjesto o kojemu je toliko dugo sanjao. Iz perspektive navijača takvim činom sam je sebi prišio etiketu izdajice najgore klase, pokvarenjaka kojemu vjernost očito ništa ne znači i kada uzmete u obzir maloprije spominjani neosporivo zahtjevan i jedinstven mentalitet te sredine, nažalost ne iznenađuju sve prijetnje i odvratne uvrede kakvih se naslušao Fabio skupa s cijelom svojom obitelji.

 Odnos s navijačima vrlo je jasan - što si veći miljenik i što više ih vežeš uz sebe, to će eventualno narušavanje toga odnosa jednoga dana biti teže i bolnije. Da malo ljepše uprizorimo na što ciljamo, dovoljno je prisjetiti se ne tako davne općepoznate farse prilikom Higuainovog napuštanja Napolija, također zbog Stare Dame. No, vratimo se protagonistu priče. Pozadina napuštanja rodnoga grada puno je zamršenija, a pravi razlozi nisu se smjeli otkrivati jer su, bez pretjerivanja, ljudski životi bili u pitanju. 

Naime, tijekom sporne sezone Quagliarella je redovito dobivao anonimne prijeteće poruke morbidnih sadržaja, što putem mobitela, što pismima čiji je zastrašujući sadržaj otkriven tek godinama kasnije, a radilo se o prijetnjama smrću čitavoj njegovoj obitelji, povezivanju s mafijom i raznim neutemeljenim optužbama, pa i brojnim bolesnim slikama čiji mu je sadržaj utjerivao strah u kosti sve dublje i dublje. Ono što je najviše zabrinjavalo bilo je redovito spominjanje vrlo intimnih detalja iz njegova života, po čemu je u nevjerici morao zaključiti da je počinitelj netko iz bliskog kruga obitelji ili prijatelja. I dok su se jezivi materijali gomilali, Fabijev strah prerastao je u paranoju, a kako i nebi kad je počeo sumnjati u svoje bližnje, svaki suigrač bio je potencijalna prijetnja, više apsolutno nikome nije mogao vjerovati. Sada već postaje puno jasnije zašto je njegova igra postajala sve blijeđa, a neslavni transfer ostvaren je upravo u nadi da će promjenom sredine završiti ova horor priča.

Cijelo to vrijeme čovjek od Quagliarellinog najvećeg povjerenja bio je policijski inspektor Raffaele Piccolo, specijalist za cyber nasilje, jedini kojemu je otkrivao sve silne prijetnje. Noćnoj mori godinama se nije nazirao kraj, privatni kaos u kombinaciji s mržnjom koju je izazvao među navijačima omiljenog mu kluba Fabija je maksimalno udaljio od ikakvih naznaka normalnoga života, a onda je napokon došlo do preokreta. Čovjek koji je cijelu obitelj uvjeravao da drži sve pod kontrolom i da je jedini kojemu smiju vjerovati, poremećeni um zvani Raffaele Piccolo, izdao se u razgovoru s Fabijevim ocem i time započeo kopanje vlastite jame iz koje se ubrzo više nije mogao izvući. Javljalo se sve više poznatih ljudi iz visokog društva koje je upravo on "branio" u borbi protiv nevidljivih neprijatelja, a čije su izjave vrlo jasno, poput mozaika sagradile nepobitnu činjenicu da iza svega stoji jedino on. 

Slagalica strave napokon je do kraja složena, agonija je završena, a popularni Quags pokazao je koliko je snažan karakterom i duhom - iz svega ovoga izašao je jači no ikad, što je, između ostaloga, vidljivo i na terenu gdje hrabro prkosi godinama. 

Nažalost, ne može se reći da je talijansko pravosuđe prepoznalo težinu svih zločina i dodijelilo Piccolu dostojnu kaznu, što bi itekako doprinijelo olakšanju desecima oštećenih. Što se Quagsa tiče, iskreni intervju iz 2017. obilježen suzama obišao je Italiju, bez zadrške je progorovio o svemu, a navijači Napolija službeno su mu se ispričali i ponovo ga prigrlili kao jednoga od svojih. Međutim, 3 Scudetta, zabijanje za reprezentaciju nakon 9 godina stanke, status legende u Sampdoriji i mnoštvo drugih hvalevrijednih podviga kojima se može pohvaliti, mogu samo donekle poslužiti kao utjeha životu toliko narušenom i uništavanom tokom godina, propalom snu o igranju za omiljeni klub i neizbrisivoj traumi koja ostaje duboko urezana cijeloj obitelji. Uistinu jeziva priča, ali najvažnije, sa sretnim završetkom.

2. "Ni kriv, ni dužan"

Nakon mukotrpnog životnog puta talijanskog junaka, nastavljamo seriju priča jednom znatno vedrijom koja pokazuje da i najveći svjetski stručnjaci ponekad sumnjaju u svoje znanje. Radi se o zlatnim godinama Arsenala, a jedan od najvećih trenera u povijesti engleske lige Arsene Wenger ovim se transferom, blago rečeno, nije baš proslavio.

 Bez imalo omalovažavanja glavnoga lika, latvijskog braniča i njihovog tada ponajboljeg igrača, Igorsa Stepanovsa, ipak se mora zaključiti da mu po nogometnom znanju jednostavno nije bilo mjesto u jednoj od najjačih ekipa na svijetu. 

Nesvakidašnju anegdotu o njegovu dovođenju opisao je duhoviti Ray Parlour u svojoj biografiji. Proslavljeni nogometaš, sa skoro 350 utakmica za Arsenal u nogama, ispričao je kako je njegov klupski kolega, također veliko ime otočkog nogometa, stoper Martin Keown među suigračima bio poznat po iracionalnom strahu da će svaki branič koji se pojavi na radaru Arsenala uzeti njegovo mjesto u momčadi i potisnuti ga u drugi plan. Tako bi za svakog potencijalnog konkurenta naglašavao koliko je loš i da mu na Highburyju nikako nije mjesto. 

I tako su u ljeto 2000. godine, tijekom jedne pripremne utakmice Arsenala, glavne zvijezde odlučile skratiti si vrijeme provedeno na klupi tako što su svaki, i najbanalniji potez latvijskog igrača nagrađivali aplauzima i salvama komplimenata. Dennis Bergkamp bio je među najglasnijima, a u jednom trenutku su Stepanovsa, ni krivog ni dužnog, nagradili stajaćim ovacijama iako nije napravio apsolutno ništa vrijedno spomena. Keownu se to nimalo nije svidjelo, vidno nervozan počeo je ukazivati na braničeve pogreške dok su se ostali na sve to slatko podsmjehivali. Bezazleno zadirkivanje već je palo u zaborav kad su se idući tjedan vratili u London i zatekli upravo Stepanovsa koji je potpisao četverogodišnji ugovor za klub svjetlosnim godinama udaljen od njegovog igračkog kapaciteta. Dok su u nevjerici pokušavali pronaći objašnjenje, postalo je jasno da je Wenger itekako zapazio koliko je pohvala dobio Latvijac od velikih imena poput Bergkampa i ostalih. 

Zvuči nevjerojatno, ali očito mu je to bilo dovoljno da napravi ovakav potez, iako vjerojatno ni sam nije bio siguran što vidi u njemu. Što se tiče njegovih igara, najbolje je prisjetiti se derbija na Old Traffordu. 

Pogođeni ozljedama u obrani, Topnici su izašli na teren s posljednjom četvorkom za zaborav: Luzhny, Grimandi, Stepanovs i Ashley Cole - također ozlijeđen već u prvom dijelu utakmice. Dwight Yorke vjerojatno se osjećao kao da se našao na juniorskom treningu, radio im je što je htio i već je do 22. minute postigao hat-trick, uz asistenciju Roy Keaneu 4 minute kasnije. Na predah se otišlo s rezultatom 5-1, a Yorke je putem prema svlačionici upitao Parloura gdje su našli ovakvog stopera. Ray mu je samo kratko odgovorio: "Duga priča...".

Parlour je također naveo da je Wenger inače bio poznat po svojoj staloženosti i u najtežim trenucima, ali da je taj dan bio neprepoznatljiv od količine bijesa koja je u njemu samo rasla, do te razine da je stanka u poluvremenu obilježena uglavnom njegovim nekontroliranim vikanjem i psovkama. Do kraja utakmice obrana je pokleknula još jednom, za konačnih 6-1, a da nije bilo Seamana moglo je završiti i gore; tko bi po rezultatu mogao zaključiti da se radilo o borbi za naslov prvaka. Siroti Stepanovs, logično, nije se baš naigrao nakon toga za Topnike, a svoj nogometni put nastavio je u klubovima koji mu ipak više pristaju. Za kraj valja spomenuti da je danas trener maldivske U-19 reprezentacije. Da, nećete vjerovati, i ta ekipa postoji.

1. "Čovjek koji je slomio Barcino srce"

Za kraj se valja prisjetiti kategorije transfera među najvećim rivalima, koji po svojoj samoj definicji nikako ne mogu proći mirno. U bogatoj konkurenciji zabranjenih transfera jedan se ipak ističe i teško je zamisliti kakav bi se scenarij trebao dogoditi u budućnosti da zasjeni sapunicu pod režiserskom palicom majstora biznisa - Florentina Pereza. Naravno, radi se o svima dobro poznatom prijelazu budućeg osvajača Zlatne lopte, kapetana Barcelone i predvodnika fantastične generacije, Luisa Figa u Real Madrid. Da bi takav ljubimac cijele Katalonije, koji ni sam nije skrivao svoj stav i animozitet prema Los Blancosima, prešao upravo u njihove redove u doba kada mu apsolutno ništa nije nedostajalo u karijeri, pretpostavljate, moralo se dogoditi nešto zaista nevjerojatno. A kako drugačije i opisati Perezov potez koji se te, 2000. godine, kandidirao za predsjednika Reala i, svjestan da će teško ugroziti dotadašnjeg predsjednika Lorenza Sanza, povlači naizgled "Hail Mary" potez očajnika, ali zapravo vrlo mudar manevar koji se kasnije pokazao isplativim.

 Naime, s Figovim menadžerom postigao je dogovor da, ako pobijedi na izborima, Real dovodi Figa i Perez ga nagrađuje s 2 milijuna eura, a u slučaju njegovog poraza novac svejedno ostaje kod Portugalca. Na prvi pogled poklonjen novac, ali šampanjac koji je u Portugalčevom taboru vjerojatno otvoren na dan sklapanja dogovora, nakon rezultata izbora zasigurno je poprimio vrlo gorak okus. 

Perez je pobjedom nagrađen za svoju ingenioznost. Očajni Figo tražio je da se transfer blokira, ali u tom slučaju morao bi (on sam!) platiti Realu preko 20 milijuna eura samo da ostane. Da je transfer zaustavljen, Perez bi, prema svom prethodnom obećanju, tim novcem osigurao svim navijačima članovima Reala besplatne posjete Bernabeu cijelu predstojeću sezonu. Tadašnji predsjednik Barcelone, Joan Gaspart, odbio je preuzeti dug u ime kluba. 

Razumljivo, jer plaćanje svote koja bi tada bila ekvivalent 5. najskupljem transferu ikad samo da zadržite svoga igrača i to upravo najomraženijem protivniku čije biste navijače, usput, počastili ulaznicama za cijelu godinu zvuči kao poprilično gaženje vlastitog dostojanstva. Sam je Gaspart rekao da bi umro da to napravi. I tako je snalažljivi Florentino najavio novu eru madridskoga kluba spektakularnim potezom - najskupljim transferom dotad (preko 60 milijuna eura) i najavom stvaranja Galacticosa. Bijes cijele nasamarene regije najbolje će dočarati kultna scena pored korner zastavice: atentat na Figa u bijelom dresu s desetkom na leđima ni manje ni više nego - svinjskom glavom. Nakon ovakvog presedana na nogometnim travnjacima, nema potrebe ići dalje u pokušaju dočaravanja što je tada katalonski narod mislio o odbjeglom sinu. I dok svatko ima svoje mišljenje o Perezovom makjavelističkom maršu do cilja, jedno je sigurno: morat će se pošteno potruditi svatko tko poželi zasjeniti ovakvu nogometnu priču.

Bilo je tu još respektabilnih imena koja su zaigrala za oba kluba, ali ni uz jednoga od njih ne veže se ovakva drama. Primjerice, Ronaldo, Luis Enrique, Michael Laudrup, Robert Prosinečki pa i Javier Saviola, svi u životopisu imaju oba rivala. Zanimljivo je da su svi navedeni prvo igrali u Barci, a kasnije u Realu, dok je jedan od rijetkih za koje vrijedi suprotno rumunjska legenda Gheorghe Hagi. Za kraj ljubavne priče na ovoj relaciji, spomenut ćemo "kralja odanosti", Bernda Schustera, koji je u ljubavni trokut ubacio i Atletico. Nakon 8 sezona u katalonskom divu, uz mnogo kontroverze (nego kako drugačije) prelazi u Real gdje u dvije godine oba puta osvaja prvenstvo i, za kraj, svoj igrački angažman u Španjolskoj završava u Atleticu.

Bilo kako bilo, svi navedeni zajedno ne mogu se usporediti s Figom i načinom na koji je tadašnji kapetan Blaugrane, nekada čak i plavo-crveno obojene kose, promijenio adresu i nastavio igrati na jedinom mjestu na svijetu gdje mu je bilo zabranjeno.
 

                                                                                      Marko Lozić